Kako je tiskana prva kajkavska knjiga?

U današnjem Nedelišću u Međimurju Štamparska ulica još uvijek podsjeća prolaznika i onoga koji se sjeća iz povijesti tiskarstva na tlu današnje Hrvatske, da je tu nekada postojala štamparija/tiskara, i to prva u sjevernoj Hrvatskoj, tadašnjoj Slavoniji. Na karti iz 16. stoljeća Nedelišće (Nedelicz) označeno je kao mjesto s glavnom tridesetnicom. Naime, Ugarski je sabor 1498. odredio da glavni uredi tridesetnice (južno od Mure) budu u Zagrebu, Varaždinu i Nedelišću s filijalama u Raskrižju, Vinici, Krapini, Stubici, Steničnjaku, Topuskom i Kostajnici.

U prigodi obilježavanja 450. obljetnice tiskanja prve kajkavske knjige koju je na kajkavski preveo varaždinski gradski i županijski notar Joannes Pergossich notarius civitas warasdiensi Ivanuš Pergošić (1521/22–1592), valja nešto reći o tom zaslužnome čovjeku iz 16. stoljeća.

Prijevod Decretuma Pergošić je posvetio Jurju Zrinskom (1549–1603),
sinu Nikole IV. Zrinskog, branitelja Sigeta (1566)

Tko je Ivanuš Pergošić?

U monografiji Čazma u prošlosti i danas (1979) hrvatski romanist, filolog i etimolog Valentin Putanec (1917–2004) objavio je vrlo zanimljiv rad pod naslovom Porijeklo moslavačkih Pergošića i povezano s tim porijeklo kajkavskog pisca Ivana Pergošića.

Putanec zaključuje: „Na osnovi svega iznesenog možemo zaključiti da su Pergošići bili predijalci zagrebačkih biskupa u mjestu Mikulinci, s predijem i kurijom.“ Mikulyncz se nalazio na području Ivaniča, ili prema Putancu „u kraju na crti od Božjakovine prema Ivaniču i Čazmi, najvjerojatnije su to današnja Gornja i Donja Vlahinička, gdje se na (karti) specijalki (1:100.000) danas spominje lokalitet Mikulanica.“ Putanec potom predočuje rodoslovlje obitelji Pergošić: Rodoslovno stablo Pergošića Mikulinačkih prema ispravama iz 1446, 1501, 1521. Ivan Pergošić bio je šesto dijete Ivana Pergošića oca koji je pak bio sin Jurja Pergošića. No Emilij Laszowsky (1868–1941) spominje da je naš Ivan Pergošić 1564. u Zagrebu bio rektor gradske škole, svega tri mjeseca (veljača – svibanj) od blagdana sv. Blaža do Uzašašća Gospodnjega te je za tu službu dobio nagradu od 3 zlatnika. Da je bio učen i upućen u pravne poslove i postupke, svjedoči dužnost koju je u obavljao u Varaždinu. No o njegovu školovanju, studiju imamo malo podataka.

Naslovnica Decretuma iz 1574.

U knjizi Gradovi Varaždinske županije u srednjem vijeku (1994) Nevena Budaka čitamo: „Ono malo podataka što se o Pergošiću moglo sakupiti poznato je već dosta dugo. Ipak, istraživačima je promakla jedna vijest o njegovom obrazovanju. Pod godinom 1567. zabilježen je u Matrikuli Krakovskoga sveučilišta Johannes Georgii Pergoszicz, porijeklom iz Zagrebačke biskupije. To je jedini do sada poznati podatak gdje je i kad studirao.“

Dakle, ako prihvatimo da je tu riječ o našem Ivanu Pergošiću, varaždinskom notaru (bilježniku), onda je sad poznato i mjesto njegova studija – Krakov – kamo je otišao, svakako, nakon svoje zagrebačke funkcije školskoga ravnatelja 1564. Naime, bio je običaj da je na sveučilište mogao doći kao student i onaj koji je već obnašao kakvu dužnost u javnom životu, pa je to vjerojatno bio slučaj i s Pergošićem.

Nasreću, danas smo u prigodi obilježavanja 450. obljetnice tiskanja prve kajkavske knjige u Nedelišću 1574, prvoga prijevoda pravnoga djela – zbirke zakona i običajnoga prava – mađarskoga pravnika Ištvana Verbecija (Werbőczy István, 1458–1541), odnosno knjige koju su neki nazivali „najznačajnijom  produkcijom pravne pismenosti na kraju srednjega vijeka“. Stoga nije čudno da Pergošićev prijevod predstavlja, osim pravnim povjesničarima, zanimljivu temu za istraživanja i filolozima.

Dragocjen je ovaj prevoditeljski pothvat Varaždinca, po djelatnom statusu gradskog i županijskog  notara (bilježnika) slobodnoga kraljevskog grada Varaždina, Ivanuša Pergošića, koji je uvidio potrebu da latinsko djelo prevede na slovienski jezik, dakle kajkavski, djelo s izvornim latinskim naslovom: Opus tripartitum juris consuetudinarii incliti regni Hungariae, et partium eidem annexarum… (Beč 1517). Trodijelno djelo običajnoga prava slavnoga Ugarskoga kraljevstva i njemu pridruženih zemalja – tako glasi (u prijevodu) naslov Verbecijeva latinskoga prijevoda. Verbecijev je Decretum, uz stanovite dopune, bio u upotrebi sve do 1853, tj. do pojave austrijskoga Građanskog zakonika. To svjedoči da su sabrane pravne norme u Decretumu bile doista pravne i potrebne u ugarskom i hrvatskom kraljevstvu kao i u Transilvaniji/Erdelju. Sigurno da je Pergošić, koji je dobro znao latinski, poznavao Verbecijev latinski Decretum; nije isključeno da mu je koristio kao priručna knjiga za vrijeme obavljanja notarske službe u Varaždinu, i da je upravo zbog njegove primjene odlučio ga prevesti na kajkavski jezik. No učinio je to po mađarskom prijevodu Blaža Vereša, što je uostalom i sam napomenuo u tekstu na kraju knjige upućenom čitatelju da je v nekih malih mesth Veres Balasa, koteri je na vugerski jezik te Decretom pretumačil, nasleduval (jesem). Vereš Blaž imao je sličnu službu kao i Pergošić; bio je bilježnik (notar) Biharske županije u Ugarskoj i glavni sudac u Velikom Varadinu.

Putujući tiskar Rudolf Hoffhalter

Prijevod Decretuma Pergošić je posvetio Jurju Zrinskom (1549–1603), sinu Nikole IV. Zrinskog, branitelja Sigeta (1566). Juraj je u Nedelišću dao radno sklonište Rudolfu Hoffhalteru koji je morao napustiti Donju Lendavu. Ta je gesta i razumljiva, jer je Nikola Banffy (Miklós Bánffy, 1547–1593), vlasnik Donje Lendave i pripadajućega imanja, bio oženjen Uršulom, sestrom Jurja Zrinskoga, a Hoffhalter je radio upravo u Banffyjevu dvorcu u Donjoj Lendavi. No kad je 7. veljače 1574. iz Beča od cara Maksimilijana II. došlo pisano upozorenje da na svojem posjedu drži protestantskoga tiskara, koji tiska krivovjerske knjige i javno ih prodaje, Hoffhalter je naslutio da mu se radi o glavi i tako je u Nedelišću, malom mjestu u kojemu je bila tridesetnica, Hoffhalter instalirao svoju putujuću tiskaru uz dobrohotnu privolu Jurja Zrinskoga.

Putujući tiskar Rudolf Hoffhalter u Nedelišću je mogao boraviti između 1574. (ili koju godinu prije) i 1575. kada je opet, možda zbog prijetnji iz Beča, napustio Međimurje. Slično se dogodilo i njegovu ocu Rafaelu koji je morao 1563. napustiti Beč zbog  svojih protestantskih uvjerenja. Rafael Hoffhalter podrijetlom je iz Poljske, a uz svoje prezime pisao je von Skerzetusky. Otišao je iz Poljske u Nizozemsku, a potom i u Švicarsku, gdje mu se u Zürichu rodio sin Rudolf. Od 1555. Rafael Hoffhalter radi u Beču. Godine 1562. iz Beča odlazi u Debrecin gdje 1565. tiska Verešov mađarski prijevod iz Verbecijeva latinskog Decretuma. Svakako valja reći da je u povijesti hrvatske knjige kajkavski prvotisak Decretum 1574. u Nedelišću događaj koji ima europske dosege, jer tiskara koja tiska knjigu (knjige) na jeziku naroda na čijem prostoru ona djeluje označava zvjezdani trenutak tog naroda koji se može nositi s ostalim narodima diljem Europe koji knjige dobivaju, također, na svome jeziku.

Sadržaj Decretuma

Naslov prve tiskane kajkavske knjige glasi: Decretum koteroga je Verbevci Ištvan dijački popisal a poterdil ga je Laslov koteri je za Matijašem kral bil zevse gospode i plemenitih hotienjem koteri pod Vugerske korune ladanje sliše. Od Ivanuša Pergošića na slovienski jezik obernjen (…). Štampan v Nedelišću Leto našega zveličenja 1574. U suvremenoj transkripciji: – Dekretum koji je Verbeci Stjepan iz latinskoga napisao a potvrdio ga je Ladislav koji je bio kralj nakon Matije, sa željom svih plemića i gospode koji pripadaju vladanju Ugarske krune. Od Ivana Pergošića na slovenski preveden (…). Tiskan u Nedelišću u godini našega spasenja 1574. 

Knjiga je posvećena Velikomu i zmožnomu gospodinu, gospodinu Jurju Zrinskomu vekivečnomu knezu od Zrinja, cesarove i kraljeve svetlosti na Vugerskom orsagu tarnikmeštru, tolnačniku i kapitanu vse dobro od Boga svomu milostivomu gospodinu želie. Nadnevak: „V Nedelišču v petek po Lovrenčeve, gda bi se pisalo od naroda (rođenja) našega Zveličitela (Spasitelja) Jezuša M. D. LXXIII leto. V.(ašega) G.(ospodstva) ponizni sluga Ivanuš Pergošič“.  U petak poslije blagdana sv. Lovre (10. kolovoza). Taj petak, nakon blagdana Sv. Lovre bio je 13. kolovoza.  Prema tome možemo zaključiti da je Decretum u Nedelišću tiskan nakon toga datuma u kolovozu ili u rujnu 1574. godine.

Pergošićev prijevod Decretuma, kao i mađarski Verešov, sadrži tri dijela (Trojverstni pismotvor – Tripartitum), što zapravo odgovara latinskoj sintagmi Opus tripartitum juris. Tako je i Pergošić napisao: Na tri strane razdeljene knjige v koterih su oneh Orsagov koteri pod Ugersku korunu sliše pravde od Werbeci Ištvana dijački popisane. A te iste od Ivanuša Pergošiča na slovenski jezik obernjene 1574. Prvi dio u svojim titulušima (glavama, paragrafima) govori o plemstvu, o dobivanju plemstva, plemićkim pravima, privilegijima, o crkvenim nadarbinama, kraljevskim darovnicama, nasljeđivanju plemićkih imanja, o razgraničenju istih, o bračnom imovinskom pravu, pravu žene (supruge), o pravu sinova,  o tome kako se diekla može proglasiti nasljednicom s pravima sina, o tutorstvu, o cijenama pokretnina i nekretnina, cijenama stoke, o mjerama itd. Drugi dio Decretuma/Tripartituma govori o zakonima unutar hrvatsko-ugarske krune, o statutima, običajima, privilegijima, o pečatima, njihovoj vjerodostojnosti i krivotvorenju, o sudskim postupcima/parnicama, kakav treba biti sudac itd. Treći dio Decretuma posvećen je posebnim pravima u Hrvatskom i Slavonskom Kraljevstvu i Erdelju/Transilvaniji, o kaznama za ubojice, različitim zločincima, o pravnoj regulaciji slobodnih kraljevskih gradova itd. Treba reći da je naslovna stranica  Pergošićeva i Verešova mađarskoga Dekretuma (Debrecin, 1565) identična s likovne strane, tj. okvir – drvorez na naslovnici je isti.

Jezik Pergošićeva prijevoda u Decretumu iskazuje se u dvjema jezičnim varijantama: kajkavskoj i čakavsko-štokavskoj. Bjelodani je to dokaz da je kajkavski jezik od samih početaka bio otvoren za druge hrvatske jezične izričaje. To djelo nije samo pravni kodeks, nego i jezični spomenik u kojemu ima obilježja književnoga teksta koji svjedoči o počecima „oficijelne“ kajkavske književnosti. Svakako, Decretum je nezaobilazan izvor za proučavanje hrvatsko-kajkavskoga pravnoga nazivlja u čemu je taj editio princeps na prvom mjestu u povijesti hrvatske pravne terminologije.

Nasreću, od 2003. Pergošićev prijevod Decretuma dostupan je u pretisku i transkripciji s opširnim pogovorom iz pera Zvonimira Bartolića, u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Čakovcu.

Nažalost, u hrvatskoj filologiji to izdanje još uvijek nije našlo istraživačko mjesto koje mu pripada, a dobro bi došla nova suvremena jezična monografija o Pergošićevu Decretumu.